Stjepan Radić, rad N. Haritonova, 1926. Zagreb, Hrvatski povijesni muzej

Na danaÅ¡nji dan, 20. lipnja 1928. ubijen je jedan od najvećih hrvatskih političara i boraca za autonomiju hrvatskog naroda – Stjepan Radić. Povodom godiÅ¡njice atentata donosimo vam članak o tom nesretnom danu, kada je u narodnoj skupÅ¡tini u Beogradu počinjen težak zločin protiv zastupnika Hrvatske seljačke stranke, Ivana Pernara, Đuru Basarička, Ivana GranÄ‘u, Stjepana Radića i Pavla Radića. Atentat je izvrÅ¡io zastupnik Narodne radikalne stranke, PuniÅ¡a Račić.

20. lipnja 1928. godine

Večer i noć uoči odlaska u Narodnu skupÅ¡tinu Stjepan Radić proveo je u kući svoga sinovca Pavla Radića, u Beogradu. Dvadeset i dva sata prije atentata dne 19. lipnja 1928. godine uredniÅ¡tvu svojih novina Narodni val izdiktirao je članak koji je potom objavljen na prvoj stranici, na sam dan atentata, pod naslovom Paklenski plan Velje Vukićevića i podnaslovima U očajanju predsjednik vlade spreman na sve i Å to to snuje Velja Vukićević s Dragomirom Jankovićem? U njemu je iznio kako mu je jedan od radikalskih prvaka rekao da je Vukićević (predsjednik vlade) spreman na sve i da ono Å¡to su njegove novine Jedinstvo pisale, da Radića i Pribićevića treba ubiti, nije samo puka prijetnja. Ujutro, 20. lipnja 1928. godine, posjetio ga je njegov bliski suradnik Sekula Drljević, čelnik Crnogorske stranke, i pokuÅ¡ao ga je odvratiti od odlaska u Narodnu skupÅ¡tinu toga dana, upozorivÅ¡i ga na opasnost od ubojstva koja mu prijeti, koja je “očevidna i neposredna”. Ne uspijevÅ¡i ga odvratiti od odlaska u Narodnu skupÅ¡tinu, Sekula Drljević i Pavle Radić tražili su od njega neka im prisegne kako ne će “ni danas, ni budućih deset dana, ni riječi progovoriti u SkupÅ¡tini” na Å¡to je on odgovorio: “Prisežem, da ne ću ni riječi progovoriti.”.

Sjednica

Sjednica Narodne skupÅ¡tine počela je u 9.45 sati s prosvjedima Seljačko-demokratske koalicije jer su na proÅ¡loj sjednici zastupnici Narodne radikalne stranke, Toma Popović, PuniÅ¡a Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom Stjepanu Radiću. Prvi govornik bio je Ivan Pucelj, govorio je o zapisniku, o neradu parlamenta. Drugi govornik bio je Sava Kosanović, govorio je isto o zapisniku a nakon njega govorio je Svetozar Pribićević, u svezi stavljanja na dnevni red SkupÅ¡tine pitanje Nettunskih konvencija. Potom je narodni zastupnik Seljačko-demokratske koalicije Ljubomir MaÅ¡trović tražio neka se dogaÄ‘aji od jučer, “koji su se zbili za vrijeme skupÅ¡tinske sjednice”, unesu u zapisnik naknadno jer to se dogodilo za vrijeme trajanja skupÅ¡tinske sjednice. U prvoj skupÅ¡tinskoj klupi, u sredini, sjedili su: Ivan Pernar, Ivan GranÄ‘a, Stjepan Radić, Svetozar Pribićević i Ivan Pucelj.

Predsjenik Narodne skupÅ¡tine dr. Ninko Perić prekinuo je sjednicu na pet minuta i otiÅ¡ao u ministarsku sobu, a za njim otiÅ¡ao je i PuniÅ¡a Račić. Nakon stanke od pet minuta predsjednik Narodne skupÅ¡tine dr. Ninko Perić, radi prijetećih riječi, kaznio je pismenom opomenom narodnoga zastupnika Tomu Popovića. Potom je, suprotno svim pisanim i uobičajenim pravilima parlamentarnoga rada, iz vlastite inicijative, jer ga ovaj za to nije ni zamolio, pozvao PuniÅ¡u Račića neka govori radi “ličnog objaÅ¡njenja”

Atentat i nakon atentata

– Opis iz knjige Rudolfa Horvata, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 389.-390:

(…) U tom času izvadio je PuniÅ¡a Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dra Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar sruÅ¡io na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basarička u slabine tako, da je izaÅ¡lo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesvijeÅ¡ten pao na pod. MeÄ‘utim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan GranÄ‘a, da ga zaÅ¡titi svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi GranÄ‘u u ruku. ÄŒim se GranÄ‘a sruÅ¡io, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema PuniÅ¡i Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se PuniÅ¡a nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: »Ha! Tebe sam i tražio!« I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesvijeÅ¡ten sruÅ¡io na pod. Kako je Svetozar Pribićević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će PuniÅ¡a Račić Å¡esti hitac opaliti na Pribićevića. To se ipak nije dogodilo, nego je PuniÅ¡a iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izaÅ¡ao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da PuniÅ¡a puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin PuniÅ¡e Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.

Nakon atentata Puniša Račić pobjegao je kroz ministarsku sobu, po izjavi nazočnih, vičući »Živela Velika Srbija!«. Mirno je, neometan i naoružan, izašao van iz skupštinske zgrade. Tu ga je čekao automobil i zajedno s narodnim zastupnikom Draganom Bojovićem odvezao se je u stan nekoga prijatelja.

Ranjenim narodnim zastupnicima HSS-a u skupÅ¡tinskoj dvorani pomoć je pružilo nekoliko narodnih zastupnika koji su po zanimanju bili liječnici. Đuro Basariček izdahnuo je dvanaest minuta nakon Å¡to je bio pogoÄ‘en, ležeći na skupÅ¡tinskome podu, izmeÄ‘u prvih klupa i stenografskoga stola. Stjepan Radić neko vrijeme iÅ¡ao je sam do hodnika te je tu posrnuo i sruÅ¡io se a potom je automobilom odvezen u bolnicu. U beogradskoj bolnici Stjepan Radić hitno je operiran. Stjepan Radić u beogradskoj bolnici ostao je do 8. srpnja 1928. godine i odatle je, nakon laganoga poboljÅ¡anja zdravstvenoga stanja, prebačen u Zagreb gdje je nastavio s liječenjem. U bolnicu su prevezeni takoÄ‘er i ranjeni narodni zastupnici Pavle Radić, Ivan GranÄ‘a i dr. Ivan Pernar. Pavle Radić umro je pet minuta nakon dolaska u bolnicu, a pedeset i pet minuta nakon ranjavanja. Oko dva sata nakon atentata vlada je u svome priopćenju osudila Račićev atentat, naglaÅ¡eno je kako se radi o “jednome ličnom zločinu” i kako će atentator biti predan sudu. Istoga dana, poslijepodne, ocjenu kako se radi o osobnome sukobu iznio je i ministar unutarnjih poslova Anton KoroÅ¡ec. U stanu gdje se je Račić sklonio nakon atentata pisao je pisma te je napisao proglas svojim biračima. PuniÅ¡a Račić se je u pratnji Dragana Bojovića odvezao automobilom i pojavio pred Ministarstvom unutarnjih poslova u 17 sati, htijući se predati ministru Antonu KoroÅ¡cu. Ovaj je to odbio i izdao je usmeni nalog Å¡efu kabineta neka dvojica žandara odvedu PuniÅ¡u Račića u Upravu grada Beograda. Potom je odveden pod stražom u Upravu grada Beograda (i dalje je u njegovoj pratnji bio i radikalski zastupnik Dragan Bojović) gdje ga je primio upravnik grada Lazarević. Na poziv upravnika dao je revolver s kojim je izvrÅ¡io atentat a nakon kratkoga ispitivanja odveden je u novi zatvor, u odreÄ‘enu mu posebnu samicu na prvome katu. Prije nego Å¡to su ga definitivno zatvorili izjavio je pred radikalskim zastupnikom Bojovićem i novinarima: »Nisam mogao viÅ¡e da gledam, kako se baca blato na sve Å¡to je srpsko. Sad sam tu, pristajem da me strijeljaju, ja sam svoje izvrÅ¡io«.

Suđenje Puniši Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomi Popoviću

SuÄ‘enje PuniÅ¡i Račiću, Dragutinu Jovanoviću Lunetu i Tomi Popoviću bilo je u Beogradu od 27. svibnja do 7. lipnja 1929. godine. Račićevi pomagači Dragutin Jovanović Lune i Toma Popović osloboÄ‘eni su optužbe “zbog nedostatka dokaza”. PuniÅ¡a Račić proglaÅ¡en je krivim “za djelo ubijstva i pokuÅ¡aja ubijstva bez predumiÅ¡ljanja”. OsuÄ‘en je na 20 godina robije za ubojstvo Đure Basarička i Pavla Radića, 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, 5 godina za ranjavanje Ivana GranÄ‘e i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara. Kaznu je poslije Apelacijski sud u Beogradu ublažio i formalno se svela na 20 godina robije.

Suđenje Puniši Račiću

Puniša Račić robiju je provodio u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice. Nije bio ni pod kakvom paskom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu (jedan za posilnoga, drugi za kuhara a treći za tjelohranitelja) a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći. Prvih dana travnja 1941. godine, jedne večeri, jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd. Partizani su ga po ulasku u Beograd, listopada 1944. godine, na prijekom sudu osudili na smrt i strijeljali.

Stjepan Radić umro je od posljedica ranjavanja u svojoj kući u Hercegovačkoj cesti br. 4, 8. kolovoza 1928. godine u 20.55 sati, a njegovo tijelo položeno je na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, gdje je bio četiri dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast.

Tijelo Stjepana Radića na odru

Pokopan je 12. kolovoza 1928. godine, u Zagrebu, u arkadama na Mirogoju. Sprovod je krenuo oko 9.30 sati a kola s lijesom stigla su pred groblje oko 17.15 sati. Prigodom sprovoda nošeno je 1.450 vijenaca a bilo je nazočno oko 60.000 službenih izaslanika organizacija HSS-a i oko 150.000 seljaka i građana iz svih krajeva Hrvatske.

Izvor: Atentat u Narodnoj skupštini 1928.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime