U proteklih nekoliko mjeseci svjedočimo veoma upitnome i po statutu obvezujućem „ Sinodalnom putu“ Njemačke biskupske konferencije te Središnjeg vijeća njemačkih katolika ( ZdK.op.a) .

O čemu se zapravo radi? Jednakim brojem predstavnika te uvjetom da je jedan čovjek jedan glas ove dvije organizacije će raspravljati o četiri pitanja : učenje Crkve o seksualnom moralu, ulozi žene u crkvenim službama, svećenički život i disciplina te razdvajanju moći u upravljanju  Crkvom. Da pojednostavimo:

  1. Sve seksualne orijentacije se dobro došle u Crkvu jer nismo tada znali kao što danas znamo da je sve normalno.
  2. Kada smo donosili pravila tko može biti đakon, svećenik, biskup, nadbiskup, kardinal i papa nismo znali da su žene jednake muškarcima i tu nepravdu sada treba ispraviti te postići jednakost između dva spola.
  3. Svakom svećeniku koji ima volju da osnuje obitelj treba to dopustiti jer ćemo tako smanjiti ili potpuno istrijebiti zlostavljanja koja su se događala u Crkvi a koji su Crkvu skoro uništili.
  4. Vjernik laik treba dobiti jednaka prava kao i kler a u biti ovo četvrto pitanje po meni sadrži svakoga po malo od gornja tri.

E sada, ništa tu čak ne bi ni bilo upitno da nije riječ o Rimokatoličkoj Crkvi koja svoj dio demokracije ima samo u izboru Pape a onoga momenta kada Papa sjedne na Petrovu stolicu njegova je prva, zadnja i obvezujuća. To je dogma koje se pismeno ili usmeno držimo već 2020 godina. Pitanje se postavlja dali ovaj Sinodalni put ide ka većem raskolu klera i vjernika nego li onaj koji smo imali sa protestantima u Njemačkoj?

Njemački su biskupi priznati i poznati kao vrsni teolozi. Zahvaljujući njima u velike je uspio Drugi vatikanski koncil. Tada su otvorena vrata Crkve, širom su otvoreni prozori i ušao je „ svjež zrak“, međutim ovim svojim novim potezom mogli bi zakucati daske i na vrata i na prozore i ugušiti se zbog svoje želje da moderniziraju Crkvu.

Čini mi se da tu ima još jedan problem a riječ je o crkvenom porezu. Uvelike katolici Njemačke optužuju Crkvu kako je zaostala i ne nosi se sa vremenom i zbog toga napuštaju istu. Svaki vjernik manje, je i svako davanje manje ,pa se čini da se ide sa stajališta nekih biskupa „pustimo sve , samo neka kapa“ a sa stajališta pojedinih vjernika koji otvoreno govore da je Crkva zaostala“ ovo je naša prilika“.

Mi koji dolazimo sa živoga vrela, žive kršćanske zajednice odmah zapazimo da je vjera u većine ovdje mrtva, da je sama Crkva bez pravoga puta, kao leš. Puna je floskula, puna odobravanja svega i svačega, sve je normalno, sve je za ljude. Kada su pitali jednoga svećenika koja je najveća ostavština sv. Franje on je odgovorio: „ Da i nakon 800 godina postoji brdo mladića koji žele slijediti put sv. Franje i da je red živ.“ Ovdje nema ni nekih zvanja, mise su posjećene od jako malo ljudi, mladi su zalutali u velikoj mjeri, blagdani su samo dan za odmor a o značenju tih dana kada ostaju kući nemaju pojma.

Ostaje nam samo moliti i nadati se da će ovaj Sinodalni put koji u prijevodu znači put zajedništva što prije propasti, da će se njemački svećenici odvažiti i napokon početi govoriti uzdajući se u Duha Svetoga, da će njemački katolici doživjeti preporod i spoznati da je pravi put, put Univerzalne Crkve, put koji vodi Papa, da je pravi put onaj koji ni 2020 godina nakon dolaska Sina Božjega nije uzdrman jer ako je kapetan savršen onda i kormilo čvrsto stoji a brod sigurno plovi.

Ante Luburić / hrvatskadijaspora.com

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime