Na međunarodni dan materinskog jezika vrijedi tematizirati jedno od najvažnijih pitanja hrvatske dijaspore, a to je vladanje hrvatskim jezikom. Poznat nam je fenomen “gubitka” jezika kod novih generacija rođenih u inozemstvu, a posebno velik gubitak se bilježi u onim zemljama koje su zemljopisno daleko od matične zemlje. Treća generacija Hrvata u Australiji, barem su nam mnogi to potvrdili, vrlo malo ili gotovo nikako ne vlada hrvatskim jezikom. Stvar postaje posebno problematična kada je pisanje i čitanje u pitanju…

S obzirom na to da djeca rođena u inozemstvu imaju vrlo slab kontakt sa hrvatskim jezikom, ne čudi činjenica da mnogi od njih imaju poteškoće u korištenju istog. Od škole, medija pa sve do prijatelja, većinu vremena provode koristeći jezik zemlje u kojoj žive, što je sasvim razumljivo. Može se primijetiti da mnogi koji tek pristižu u strane zemlje, tj. prva generacija dijaspore, vrlo često promatra sa osudom takav razvoj, ne kriveći pritom samu djecu nego prije svega njihove roditelje. Ipak, umjesto da osuđujemo nepoznavanje jezika, možemo i moramo svi mi dati svoj doprinos poboljšanju takve situacije. To ne znači da moramo djetetu svaki dan gurati pod nos hrvatsku gramatiku (kojom često i sami slabo vladamo), nego bismo morali prije svega, koliko nam to mogućnosti dozvoljavaju, sa djecom razgovarati isključivo na hrvatskom jeziku i pritom koristiti hrvatske pojmove.

Postoje i oni roditelji koji sa svojom djecom svjesno izbjegavaju korištenje hrvatskog jezika, koristeći pri tom “argumente” poput “to mu ne treba”, “svakako ne živi u Hrvatskoj” itd. Potpuno iracionalno i neshvatljivo oduzimanje znanja jednog jezika, i to još pritom onog materinskog, nanosi djetetu ogromnu štetu i uskraćuje cijelo jedno bogatstvo, ali i mnoge poslovne prilike. Osim toga, poznata je i činjenica da što više jezika govorite, lakše ćete naučiti onaj novi. Dakle, ne vladanje hrvatskim jezikom, bez obzira gdje se nalazili, nije samo ogroman kulturni gubitak, nego decimira i mnoge obrazovne i poslovne prilike. Nanesena šteta se kasnije teško da ispraviti, s obzirom da je učenje hrvatskoj jezika u kasnijoj dobi nemoguća misija za mnoge, dok mala djeca jezik upijaju poput spužve i savladaju jezične vještine gotovo bez imalo uloženog truda.

Mnogo napora i truda ulažu pojedine hrvatske katoličke misije kao i vrijedni pojedinci, koji osnivaju i vode razne škole hrvatskog jezika, koje predstavljaju učenicima dodatnu nastavu, najčešće jednom u tjednu. Iako se u jednom ili dva sata tjedno ne može naučiti sva kompleksnost hrvatskoj jezika, ali i povijesti i kulture, svejedno vrijedi pohvaliti sve one koji u takvim školama rade, kao i roditelje, koji šalju svoju djecu na tu vrlo vrijednu izvannastavnu aktivnost.

Svaki novi jezik otvara nove mogućnosti, nove prozore u svijet i predstavlja ogromno bogatstvo, koje vrijedi njegovati. Stoga, sukladno današnjem danu, pozivamo sve roditelje da se ozbiljno i aktivno pozabave tim pitanjem, a njima i svima ostalima preporučamo onu divnu pjesmu od Paje Kanižaja, uz poruku da se “jezik znanjem voli”:

Zaplakao sam hrvatski,

progovorio hrvatski,

hrvatski govorim,

šapćem hrvatski,

šutim hrvatski.

Volim na hrvatskom,

volim hrvatski,

pišem hrvatski.

Sve mi je na hrvatskom,

hrvatski mi je sve.

Marko Stanić / hrvatskadijaspora.com

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime