„Inflare“ – što znači „napuhati, proširiti“ na latinskom, bez kojeg moderna ekonomije ne može. Mjerenje i predviđanje „inflacije“ koja devalvira novac je temeljni zadatak poslovanja, znanosti i politike. O njoj obično mislimo sve najgore, no ekonomi trvde da je blaga inflacija najbolja situacija u kojoj se možemo nalaziti. Inflacija, kakva god da bila, bolja je od deflacije – pada cijena. Tek pad cijena zapravo vodi u katastrofalnu situaciju, makar to na prvu apsurdno zvučalo.

Kako nastaje inflacija? A što protiv toga pomaže?

Nakon pada u korona krizi, gospodarstvo je na putu oporavka i raste, ali u isto vrijeme raste i inflacija – što znači da mnoga dobra postaju skuplja. Potaknuta ratom u Ukrajini i rastućim cijenama energenata, stopa inflacije ponovno je porasla u travnju, na 7,4 posto. To u početku smanjuje kupovnu moć. Što inflacija znači, kako nastaje i što joj se suprotstavlja – najvažnija pitanja i odgovori.

Što je inflacija?

Domaćica se žali na sve više proizvoda koji poskupljuju, suprug sam mijenja ulje ili kupuje mašinicu za šišanje kako bi uštedio na frizeru, građevinar odgađa postavljanje kamena temeljca jer se drvna građa utrostručila, bavarska policija se žali o brzom porastu krađa bakra, nakon što je obojeni metal poskupio više od trećine: svi znakovi gubitka kupovne moći novca tijekom vremena, porast cijena robe – to je ono što obično nazvati „inflacijom“.

Ako cijene rastu manje od prihoda, to nije problem. Međutim, kada inflacija dođe neočekivano, vlasnici novca postaju nemirni. Kada cijene postanu skuplje, svi žele zamijeniti svoj novac za robu ili usluge prije nego što postanu još skuplje. Počinje začarani krug, inflacija se ubrzava, papirni novac postaje bezvrijedan, investitori bježe u stvarnu imovinu.

Inače, ni veliki skokovi cijena pojedinih roba ili usluga nisu dovoljan pokazatelj “inflacije”. Svatko tko je početkom veljače 2022. kupio krastavac u Njemačkoj morao je za njega platiti neuobičajeno veliku svotu novca. Prosječna cijena krastavca dosegla je novi rekord od 1,35 eura. Sličan iznos potrošači su posljednji put morali platiti krajem 2016., kada je krastavac nakratko koštao 1,32 eura. Razlika: 2016. inflacija potrošačkih cijena u Njemačkoj bila je nevjerojatnih 0 posto, danas je plus 4,9 posto. Primjer s krastavcima pokazuje da porast cijena pojedinih roba i usluga i inflacija nisu isti.

Je li inflacija uvijek postojala?

Gledajući unatrag, inflacija nije iznimka, već norma. Faze devalvacije valute dokumentirane su od antike, Njemačka je čak doživjela hiperinflaciju 1923., Zimbabve i Venezuela su trenutni primjeri. Nijemci su dvadesetih prošlog stoljeća doslovno kantama kupili svoje plaće. Toliko je novca, tj. novčanica bilo, da ih nisu mogli drugačije donijeti doma. No hiperinflacija je bila tolika, da već par dana nakon isplate taj novac jedva da je vrijedio kao jedan kruh.

Koliko apsurda situacija može postati, pokazuje navedeni primjer iz Njemačke, koji je otišao toliko daleko da je novčanica od nekoliko bilijuna maraka bila manje vrijedna nego tinta koja se nalazila na njoj. Novčanica doslovno nije vrijedila papira na kojemu je tiskana, pa je tiskanje novca sam po sebi bio gubitak. Upravo takvi teški uvjeti omogućili su razvoj nacionalsocijalizma i dolazak Hitlera na vlast. Siromaštvo uvijek vodi ka ekstremizmu, pa stoga se danas zemlje grčevito bore da se ne dođe do točke nakon koje više nema natrag…

Još 1750. talijanski ekonomist Ferdinando Galiani pisao je o „prirodnim kovanicama od zlata i srebra“ koji su bili vrijedniji od papirnatog novca, čija je vrijednost ovisila o dobroj volji i povjerenju javnosti.

„Inflacija ne dolazi nad nas kao prokletstvo ili kao tragična sudbina; uvijek je uzrokovana neozbiljnom ili čak kriminalnom politikom“ – ovako govori Ludwig Erhardt, poznat kao politički mentor uspješnog njemačkog modela „socijalnog tržišnog gospodarstva“.

Kako nastaje inflacija?

Iako se stručnjaci još uvijek spore oko detalja, sigurnima se smatraju sljedeći nalazi:

Inflacija uvijek ima veze s novčanom masom i brzinom novca. To znači da su u inflatorne procese uključeni „tvorci novca“ – odnosno središnje banke država – i „korisnici novca“ – tj. potrošači, tvrtke i država.

Gospodarska povijest puna je primjera što ili tko utječe na inflaciju i cijene: na primjer, oskudica sirovina tijekom takozvane „naftne krize“ 1970-ih. Ili spirale plaća i cijena kao u Saveznoj Republici na kraju Brandtove ere. Ili prezaduženost država, kao što se danas može primijetiti diljem svijeta.

Također je korisno razlikovati inflaciju cijena robe i inflaciju cijena imovine. Primjerice, cijene dionica i nekretnina porasle su za 73 posto od 2005. godine, dok su cijene robe u supermarketima rasle relativno umjereno.

Kako se mjeri inflacija?

U Njemačkoj, Savezni ured za statistiku – kao i drugi nacionalni statistički uredi Europske unije – izračunava dva indeksa potrošačkih cijena: HICP i nacionalni indeks potrošačkih cijena (CPI).

CPI se koristi kao mjerilo za opću inflaciju u Njemačkoj, a služi i za osiguranje vrijednosti dugoročnih ugovora o plaćanju, kao što su najam ili plaćanje uzdržavanja. Ali kritičari se ne slažu uvijek sa službenom košaricom. I sastav i procijenjivanje pojedinačnih roba i usluga unutar kupovne košarice ne odražavaju uvijek realne potrebe.

Konkretno, stručnjaci i poduzetnici na financijskom tržištu ovise o točnim prognozama inflacije. Snalaze se s takozvanom „prekidnom stopom inflacije“. Označava stopu inflacije koju kupci državnih obveznica u valuti, primjerice, očekuju u sljedećih 10, 20 ili 30 godina. Ova očekivana inflacija već je uračunata u tržišne kamatne stope i stoga ne može nanijeti nikakvu štetu zajmoprimcima ili štedišama.

Kako se bori protiv inflacije?

Nacionalne središnje banke drže ključ za borbu protiv inflacije. Prevladava mišljenje da središnja banka s suverenim monopolom izdavanja novca može spriječiti neočekivani porast inflacije, ali i suprotno (štetna deflacija, gdje svi vjeruju da će sutra sve biti još jeftinije, tvrtke će morati sniziti cijene, kupci će kupovati manje robe i time će doći do kolapsa proizvodnje i potrošnje).

Zato je središnjim bankama dopušteno regulirati kamatne stope, stvarati novac iz ničega i – kao što to trenutno radi Europska središnja banka – čak i financirati države kupnjom obveznica.

Jednom kada se pojavi neugledna inflacija, središnje banke moraju brzo pritisnuti kočnice, smanjiti kupnju obveznica, okončati prezasićenost novcem, podići kamatne stope i tako smanjiti potražnju za kreditima i stvaranje novca. Teoretski je to jasno, ali u praksi to posebno šteti zaduženoj državi (kao glavnom korisniku inflacije).

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime