Teško bi bilo i najbrojati sve župe i svetišta u hrvatskom govornom području koja su posvećena sv. Anti. I dok ime sv. Ante spada u možda najomiljenije svece među hrvatskim vjerničkim pukom, postoje brojne informacije o njegovom životu i djelu, koje mi ipak ne znamo. Jedna od njih je da  sv. Ante, makar ga nazivali „padovanskim“, nije bio Talijan nego zapravo Portugalac. Evo njegove priče:

Sv. Antun Padovanski, rođen kao Fernando Martins de Bulhões (Lisabon, 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.), portugalski katolički svećenik, franjevac i svetac.

Rani život

Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši u svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao Santo António de Lisboa (sv. Antonio Lisabonski).

Obitelj svetog Ante

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog roda, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krijepost nego plemstvo. Krijepost su nastojali svome sinu ucijepiti u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i pobožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Redovništvo

Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši ove sv. ostatke usplamti željom da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za vjeru. Već u ljetu 1220. godine stupio je u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Antuna pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uzeo je ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpočeo je svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah pošto je stao na afričku obalu i počeo propovijedati, obolio je te je morao natrag u Španjolsku.

Odlazak u Italiju

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem te lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Assisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krenuo je sv. Antun na put iz Mesine u Assis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku. Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako su ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali brat Gracijan, provincijal u Romagni, te pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze k sebi i postavi u samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i Božja nadahnuća.

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjerno manihejstvo pod raznim imenima Valdenga, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ svetog Antuna pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovijedaonici, što u razgovoru.

Krajem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulsi, u Puyu kao gvardijan, u Limogesu kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući evanđelje.

 

  1. listopada 1226. god. umire sv. Franjo. Na Duhove sljedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red je tada dobio vrsnoga glavara Ivana Parentija, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolonjske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čuda tvorio i red proširio. Postoji predaja da je Trst i neke druge istarske gradove pohodio sv. Antun Padovanski, koji je 1229. godine kao lombardski provincijal prošao ovuda osnivajući samostane. Predaja kaže da je na putu u Goricu skrenuo u Trst, a možda i u neke druge gradiće na zapadnoj obali Istre.

God. 1230. bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Odlučeno je da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX. Papa Grgur IX. odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četiri mjeseca.

Smrt

Mjeseca studenog 1230. god., kada se stvar riješila, vrati se sv. Antun iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umire u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Antunu Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Antuna prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Antuna i svi se zadiviše, kada su vidjeli istrulo tijelo samo jezik cijel i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Nova saznanja

God. 1981. provedena su znanstvena ispitivanja posmrtnih ostataka u sklopu postupka potvrde njihove autentičnosti, pri čemu su provedena antropometrijska mjerenja, popis kostiju, patološko-anatomska, mikrobiološka i radiološka ispitivanja. Antropometrijom je utvrđeno da je sv. Antun Padovanski bio tamnokos, tamnih obrva, izduženog i uskog lica, upalih očiju, a na temelju dugačkih ruku i visine od oko 170 cm utvrđena je pripadnost atlantomediteranskom tipu osobe. Potvrđena je pripadnost lubanje (pronađene 1330. bez donje čeljusti), donje čeljusti i kosti trupa ostatku kostura i sukladnost njihovih zglobnih površina. Ispitivanjem zubala i drugih organskih sustava utvrđeno je da je preminuo u dobi između 35 i 40 godina, a unatoč tragovima karijesa i pokazateljima mogućeg razvoja temporomandibularne artroze (koja je, zajedno s jakim otiscima žvačnih mišića na čeljusnim kostima medicinska potvrda Antunovih govorničkih sposobnosti), stomatološko-radiološkim ispitivanjima zaključeno je kako je, s obzirom na okolnosti, zubalo u trenutku smrti bilo u izvrsnom stanju. Također, potvrđeni su i zapisi prema kojima je svetac bolovao od hidropsije, pretpostavlja se zbog izgladnjivanja ili neredovite prehrane.

 

Štovanje Sv. Ante u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i svijetu

 

Sv. Antun zaštitnik je franjevačkog reda, četiriju biskupija (Padova, Lisabon, Paderborn i Hildesheim), Portugala, Tivta, zaljubljenih, bračnih drugova, žena, djece, putnika, potlačenih i siromaha. U narodu se smatra pomoćnikom kod neplodnosti i porođaja te zaštitnikom od demona, groznice, kuge, brodoloma, rata, vodene bolesti (hidropsije, od koje je i sam bolovao) i očnih bolesti. Zabilježeno je da su udavače preporučivale sv. Antunu u izboru muža, ali i majke koja su se preporučivale sv. Anti za dovoljno mlijeka za uspješno dojenje. Svetačke oznake su mu ljiljan, procvjetali križ, riba, knjiga i plamen, a od renesanse se prikazuje s djetetom Isusom u naručju.

 

Među zabilježenim legendama, ističe se i nekoliko izvorno hrvatskih, poput legende o spašavanju šesterih kćeri (pripovijedane u Ostrovici kod Poljica), legende sa stećka sv. Ante u Pidrišu (planini kod Uskoplja, uz koju se veže običaj bosonogog hodočašćenja vjernika Gornje Rame i Uskoplja), legenda o slijepcu koji je na Antunov zagovor ozdravio, no, prekršivši zavjet ponovno oslijepio (iz Podbablja) i dr.

 

Najpoznatija pobožnost jest tzv. »Trinaest utoraka sv. Antuna«, koja se sastoji od posta (»žežinjanje«), molitve devetnice, nerijetko krunicom sv. Ante uz tzv. »lize« (obilaženje oko oltara ili svečeva kipa na koljenima) i bogoslužja trinaest utoraka zaredom prije Antunova, na trinaest Antunovih »gracija« (milosti). Na misama uočnicama često se pjeva popijevka »Ako tražiš čudesa mol se svetom Anti«, običaj uvriježen u Hercegovini (posebno u Humcu i okolnim selima). U Poljicima se blagdan sv. Antuna naziva Antun trišnar jer u to vrijeme zriju trešnje, a takav običaj postoji i u Donjoj Rami. U selima oko Ljubuškog, Kaštel Novom i Podbablju uoči Antunova palio se krijes (»svitnjak«). U Kaštel Novom djeca su hodala selom vičući »Svetom Anti lozja«, na što bi mještani darovali lozja i drva za paljenje svitnjaka na rivi. Na sličan se način palio svitnjak iznad Podbablja. U mnogim mjestima domaćin ili domaćica škropili bi svetom vodom kuće, staje, dvorišta, vrtove, polja, voćnjake i druga prebivališta ili gospodarske zgrade.

 

God. 1266. posvećena mu je novosagrađena crkva u Bihaću, koja je, nakon osmanlijskog osvajanja Bihaća 1592. pretvorena u džamiju, zvanu Fetija. Uz negdašnju se crkvu nalazio i dominikanski samostan. Prema pismu generala franjevačkog reda knezu Rodoziju Vladimiroviću, u 14. st. postojali su u Mostaru (na Radobolju) crkva i samostan sv. Ante, koji su srušili Turci 1570. jer se tamo skrivao duvanjski biskup fra Danijel Vladimirović. Posvećene su mu mnogu župne crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i crkva na Zvezdari (u Beogradu) i Nikincima. Na groblje sv. Ante u Vidoševićima kod Travnika hodočaste buduće majke, majke i nerotkinje. Običaj je u brojnim hrvatskim crkvama imati kip ili oltar sv. Antuna. U Kaštel Sućurcu na Antunovo je bio uvriježen blagoslov djece i ljiljana uz ophod ulicama grada. U Kaštel Lukšiću od 1692. djeluje Bratovština sv. Antuna Padovanskog. U Bolu na Braču su se uoči sv. Ante blagoslivljale trave te su žene ubirale 13 vrsta trava (za 13 svečevih milosti) koje su žene donosile u crkvu na blagoslov. Pri prolasku kraj crkve sv. Ante običaj je bio reći: »Svieti Antonij od trinaest gracijih doj mi barem jednu.« Mještani Krivog Puta časte ga kao zaštitnika stoke, utjecavši mu se da »odškapula blago od zmije, vuka, ujidi, tata, škrape«, pri ujedu zmije, izvođenju stoke na ispašu, pred teljenje krave uz zaziv: »Sveti Ante, pomozi da se riješi.« Krivopućani po običaju ne rade na Antunovo, a uoči spomendana kuhaju zelje i meso – zelje se na blagdan daje stoci, a rasolom od skuhanog zelja stoci se mažu njuške. Vjeruje se da bi stoka tako bila zaštićena od ujeda zmija. Na Prilovu se na Visu na dan sv. Antonija održava ophod oko cijelog mjesta s kipom sv. Antonija, pri čemu se, dotad »gubavo« i prehladno more, blagoslovi te se otad u njemu i smije kupati. Ophod su obično pratile i brodice uz rivu. Na Komiži se slavi sv. Antunij, kome je posvećena i crkvica u Oključini, do koje se hodočasti na brodovima. Nakon bogoslužja, blagoslova kuća i okrjepe te procesijom od Gospe Gusarice hodočaste do druge crkve i natrag.

U Gornjim Vinjanima pripreme za »dernek« (proslavu) sv. Ante traju cijelu godinu. Odijevale su se narodne nošnje i najsvečanije ruho te se na derneku plesalo tradicijsko kolo čija se koreografija prenosila s naraštaja na naraštaj. Mlade djevojke mjesecima uoči blagdana sklanjale su lice i noge od sunca kako bi na derneku pokazale očuvanu bijelu put, rumeni obrazi smatrali su se simbolom zdravlja, a valovita kosa i duge pletenice odrazom ljepote. U Bugojnu na Anutnovo vjernici mole krunicu sv. Ante i Vjerovanje, a običaj je pritom obići crkvu klečeći ili ju hodom okružiti trinaest puta. U Ljubotićima je običaj postiti za vrijeme moljenja devetnice uoči blagdana, uz blagoslov djece na misi uočnici (zadnjeg dana devetnice).

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime