Sjednem na plitke kamene stepenice, gledam ljude, čekam da nečija priča padne na mlaki asfalt i odbije se do mene.

Pa malo miješam hrpu svojih uspomena i razmišljam u koji trenutak se želim vratiti i izvući priču.

A onda ugledam sebe kako prolazim, pogledam se u oči i upitno kimnem.

“Kako si?”, pitam, ali razumijemo se i bez riječi.

Eto, plutam…

I obale su ponekad daleko.

Ponekad samo pomaknem prst da opet krenem u pravom smjeru.

Ponešto znam,

nečega se sjećam,

ponešto zaboravljam namjerno.

Ponešto ignoriram, ne vjerujem, zaobilazim.

Neke ideje su mi glupe, neki ljudi neprihvatljivi, neki gradovi monotoni, rijeke blatne, mora nezanimljiva, obale preduboke.

Često uključim filter da očistim zrak oko sebe.

Kažu nam da stavimo maske, da ne vidimo tuđi osmijeh, da čujemo samo neke riječi, da nas djeca ne  vide i ne zapamte nam lica.

I da ne prilazimo jedni drugima. hodamo po linijama, čekamo u redovima.

Možemo se družiti, ali bolje ne. I putovati. Ali bolje ne…

Tisuće tona stresa lebde nam iznad glava i pritišću ramena. Koljena su mi već slaba, ali ide na bolje.

Već malo teže dišem, ali sam i dalje miran.

Da li se bojim?

Ne, ne bojim se ni bolesti ni smrti, gladi, siromaštva, rata, opasnih ljudi, životinja, prirode, elementarnih nepogoda.

Na to, u pravilu, ne mogu utjecati…

Bojim se jedino da će se i dalje postavljati nebitne granice radi kojih ćemo propuštati sve više i više bitnoga.

Hoćemo li se prepoznati kad skinemo maske?

Krešimir Ilić / hrvatskadijaspora.com / vrijeme za mene

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime