Dok sam živ, ne date mi ni stan, a kad umrem, dat ćete mi cijelu ulicu. – izjavio je jednom Ujević prilikom neuspješnog traženja stana, možda i nesvjestan koliko je dobro opisao vlastiti život i veličinu koja je uočena posmrtno. Zanimljivo je da o najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća ne postoji ni jedna kvalitetna monografija te da za života nije dobio ni jednu nagradu, a objavljeno mu je nešto više od polovice vrlo opsežnog opusa. Ipak, danas je Tin Ujević jedna od najcjenjenijih osoba hrvatske književnosti koja ju je mnogočime zadužila.

Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Svoje je školovanje započeo u Imotskome, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split u klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskome sjemeništu. Nakon mature upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Teško je pronaći riječi kojima bi se dostojno opisala veličina pjesnika rođenog na današnji dan. Sam je rekao da umjetnost nikada ne ostavlja svijet onakvim kakvim ga je našla, a nakon njega svijet umjetnosti zasigurno nije ostao isti. Poezija mu je širokoga opsega po motivima, oblicima, a i po raspoloženjima koja se kreću od zanosa i opijenosti ljepotom prirode, života i svijeta do ponora razočaranja, očajanja i pesimizma. Možda je stoga najbolje pustiti da njegovi stihovi, koje nam je ostavio u nasljeđe, govore sami o toj veličini.

Krenimo sa možda najpoznatijom pjesmom, koju je veliki Arsen Dedić uglazbio i u duetu sa Radom Šerbedžijom otpjevao – odlazak:

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vje
đe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

 

Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

 

Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

 

Za novim vidicima

Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.

Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —

o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!

 

Zelenu granu s tugom žuta voća

Pjesma kao manuskript – spomenik u Splitu

Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju

Al čežnja dršće kao ptiče golo
K’o plava pjesma naglo prekinuta
K’o neko blijedo i beznadno kolo
K’o bosi prosjak na po’ pusta puta

Sva ljubav moja usred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči

Blaženo jutro (rukopis)

Foto: Wikipedia

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime